Nešto me puko danas... Nisam se oprostila od Andree...
Mislim si, kako je sebična bila... Nije dala nikome da se oprosti od nje. Znala je da će umrijeti još prije nego su je počeli šopati duplom dozom morfija... Ne kužim... Znaš da umireš, a ne želiš se oprostiti od svojih najmilijih?

Oduvijek sam mislila kako ju život voli. Tip za kojeg se udala, ostavio je ženu i dijete zbog nje... Malo  ljubavnika to napravi. Rodila je prekrasno dijete, imala je super muža, taman su kupili novi stan od 120 kvadrata na Malešnici...
Nikada nije bilo dosadno s njom.. Čak i one izlizane teme o djeci i slatkim brigama s njom nisu djelovale naporno. Njen Matija samo je 5 mjeseci mlađi od moje Eme.
Razbolila se za Uskrs i umrla samo tri mjeseca poslije.
O njoj sada kruže ružne priče. Bila je teta u vrtiću, znači, bila je dobra, svi su je voljeli... Sad o njoj pričaju ko o nekoj zloj ružnoj vještici.

Ne znam, sve mi je to nekako ružno... Njen je muž neki dan izjavio, da nije umrla, rastali bi se...

Možda nije htjela da plačemo za njom? Možda nije htjela da žalimo njeno dijete?

Život je prekratak da samo tako odeš. Ako imaš priliku reći posljednje zbogom, ako imaš priliku oprostiti... Ispuniti nečiju posljednju želju.. Zašto to ne učiniti?

Mnogo je toga nedorečeno u životu. Čemu onda to prenositi i na smrt?