Baš si danas kontam nešto... ono, kao razmišljam... i čelo mi se nabora, oči imaju neki čudan oblik i sjaj... ko' da će svaki čas vatra iskočit iz njih... usne, obično pridržavaju cigaretu.. a šake čvrsto stegnute... ko' da će mlatnut prvog prolaznika koji bi me slučajno očehnuo u prolazu i prekinuo mi misli.

Rijetko se dešava da bas tako utonem i otplovim nekamo daleko... i ne vidim ništa drugo do li  svojih  misli... jasnih  kao dan u sunčano proljetno jutro.
Čujem čak i muziku, prigodnu, uz te misli...
Ovaj sam put čula harfe... i svadbena zvona. Života mi, ne lažem...

Cigareta mi obično služi kao podsjetnik da sam još uvijek u ovom svijetu, realnom, hladnom... ponekad ružičastom... ponekad crnom, sa svim nijansama sivih boja.

I razmišljam ja tako... hodam, razmišljam i pušim... Mogu bar tri funkcije raditi istovremeno, samo... to je stvarno rijetko, ne trebate se na to naviknuti...

Prevrćem svoj život naglavačke, razmišljam o svemu, kamo idem? tko sam?
Kažu, da si ljudi postavljaju ta pitanja  kad su na raskrižju života...
A, ja sam na raskršću Vukovarske i Savske...(autorica živi u Zagrebu – opaska urednika) znam kamo idem... znam i zašto tamo idem...
Samo, ne volim tamo  ići sama.
I onda mi sine.... kao grom iz vedra neba u ljetno poslijepodne, negdje daleko na morskoj pučini...

Ja sam bila druga u stolnoteniskom turniru juniora u Zagrebu !
Tako je počelo... i odjednom... 
Bila sam druga u svemu.

Bila sam druga svim muškarcima u mojem životu.
Druga sam, jebi ga.
Sada želim biti prva. U svemu. Pa i u juniorskom stolnoteniskom  turniru.