Večeras sam planirala pisati o nečem sasvim drugom, htjela sam pisati o svojim  preskupim čizmicama, skijanju u Francuskoj na koje idem nakon nakon najduže i najluđe novogodišnje noći...
O super skupom stanu kojeg kupujem u elitnom djelu grada.

Ali neću. Ne mogu.

Večeras je moje misli zakupila mala Stela.

Stela ima sedam godina. Stela je danas poginula ispred svoje zgrade. Vračala se iz škole i usred bjelog dana kola hitne pomoći su naletjela su na nju i zdrobila ju... Njena krva oprala je našu ulicu, djelovi njenog mladog tjela rasuli su se na sve strane... Njen život ugašen je brzinom munje, što zbog zle sudbine, što zbog kretena za volonam... a što zbog tog odvratnog dana mrtvih .. dana kojeg ja neću nikada zaboraviti, a Stelini roditelji nikada neće preboljeti. Ne mogu a da ne pomislim , da je to mogla biti moja Ema. Za Stelinu smrt krivim baš taj dan mrtvih. Ljudi su danas totalno poludjeli za cvijvećem i svijećama...voze se ko luđaci, panika je vladala gradom... treba kupiti cvijece odnjet na groblje, kupiti puricu za svečani ručak... Točno se kuži da se nitko svojih mrtvih ne sjeti, nego samo taj jedan dan u godini. Licemjerno, zar ne? Licemjerna je i Stelina smrt. U školi su imali predstavu za noć vještica, zapdno-evropsku glupost, no klinci se tome vesele... veselila se i mala Stela. Zadnji dan škole... početak praznika kojima nitko ni ime ne zna... Kola hitne pomoći su je ubila... Sljedeci dan, Sisvete... dan mrtvih, Stelin dan.

Zmijica